Razlika između inačica stranice Instalacija i uklanjanje softvera

Izvor: HrOpenWiki
Skoči na: orijentacija, traži
m
m (→‎Ostalo)
 
(Nije prikazana jedna međuinačica 3 suradnika)
Redak 8: Redak 8:
 
Prvi je način preporučljiv svima, pogotovo početnicima, i vjerojatno bi sve bilo idealno da nekad nema potrebe za drugim načinima.
 
Prvi je način preporučljiv svima, pogotovo početnicima, i vjerojatno bi sve bilo idealno da nekad nema potrebe za drugim načinima.
  
−
===Instalacija iz repozitorija===
+
==Instalacija iz repozitorija==
  
−
Danas sve moderne GNU/Linux distribucije imaju riješen sustav jednostavne instalacije i deinstalacije softvera iz repozitorija. To konkretno znači da je dovoljno odabrati željeni paket (npr. program) iz liste softvera ili tražilice, označiti ga za instalaciju i kliknuti na određeni gumb (obično "Install"). Nakon toga će [[paketni upravitelj]] pronaći taj program u online bazi softvera koja se naziva repozitorij, skinuti ga i instalirati na računalo. Paketni će upravitelj samostalno pronaći i sve dodatne programe i pakete koje treba željeni program i instalirati ih.
+
Danas sve moderne GNU/Linux distribucije imaju riješen sustav jednostavne instalacije i deinstalacije softvera iz repozitorija. To konkretno znači da je dovoljno odabrati željeni paket (npr. program) iz liste softvera ili tražilice, označiti ga za instalaciju i kliknuti na određeni gumb (obično "Install"). Nakon toga će paketni upravitelj pronaći taj program u online bazi softvera koja se naziva repozitorij, skinuti ga i instalirati na računalo. Paketni će upravitelj samostalno pronaći i sve dodatne programe i pakete koje treba željeni program i instalirati ih.
  
 
Budući da se softver skida s online baza (repozitorija) nužna je veza računala na Internet, no moguće je dodati i repozitorije s lokalne mreže ili napraviti repozitorij iz npr. DVD medija.
 
Budući da se softver skida s online baza (repozitorija) nužna je veza računala na Internet, no moguće je dodati i repozitorije s lokalne mreže ili napraviti repozitorij iz npr. DVD medija.
−
 
−
Uklanjanje softvera svodi se na obrnuti proces od ovoga: označivanjem paketa u listi instaliranih paketa i odabiranjem opcije "Uklanjanje" (obično "Remove").
 
  
 
Instalacija softvera iz repozitorija donosi mnoge prednosti:
 
Instalacija softvera iz repozitorija donosi mnoge prednosti:
Redak 22: Redak 20:
 
* sustav sav softver instaliran iz repozitorija uredno evidentira, tako da je moguće lako uklanjanje (deinstalacija) svakog paketa;
 
* sustav sav softver instaliran iz repozitorija uredno evidentira, tako da je moguće lako uklanjanje (deinstalacija) svakog paketa;
 
* pretraga softvera koji se nalazi u repozitoriju je izuzetno brza (u usporedbi s pretraživanjem Interneta).
 
* pretraga softvera koji se nalazi u repozitoriju je izuzetno brza (u usporedbi s pretraživanjem Interneta).
 +
 +
Uklanjanje softvera svodi se na obrnuti proces od ovoga: označivanjem paketa u listi instaliranih paketa i odabiranjem opcije "Uklanjanje" (obično "Remove").
  
 
Različite distribucije koriste različite formate paketa, paketne upravitelje i paketne sustave koji redovito nisu međusobno kompatibilni. No korištenje paketnih upravitelja na jednoj distribuciji je analogno ostalima tako da prijelazi s korištenja jednog na drugi ne bi trebali biti problematični za korisnika. Detaljni opisi korištenja bit će obrađeni po distribucijama.
 
Različite distribucije koriste različite formate paketa, paketne upravitelje i paketne sustave koji redovito nisu međusobno kompatibilni. No korištenje paketnih upravitelja na jednoj distribuciji je analogno ostalima tako da prijelazi s korištenja jednog na drugi ne bi trebali biti problematični za korisnika. Detaljni opisi korištenja bit će obrađeni po distribucijama.
  
−
===Instalacija samostalnih paketa===
+
Gotovo svaka veća distribucija ima svoje tzv. "službene" repozitorije koji su uključeni u samu distribuciju i koje održava sama distribucija. Međutim, nekad službeni repozitoriji ne sadrže potreban softver. No prije nego se krene u ručnu instalaciju, dobro je pogledati i u "neslužbene" repozitorije koji nadopunjuju ono što nedostaje u službenim. Nose naziv "neslužbeni" jer distribucija ne garantira za njih, niti snosi ikakvu odgovornost za korištenje istih.
  
−
Moguće je instalirati i pripremljene pakete koji su neovisno od paketnog upravitelja skinuti s Interneta ili nekog drugog medija. Takvi se paketi jednostavno instaliraju klikom miša, ali se u tom slučaju gubi sigurnost (i stabilnost), jer je paket nije prošao službenu reviziju distribucije, nego ga je napravila treća strana koja namjerno ili nenamjerno može ugroziti sigurnost i stabilnost vašeg sustava, pored toga, ako se paket u međuvremenu ne pojavi u repozitorijima, gubi se mogućnost automatske nadogradnje.
+
Neslužbeni repozitoriji postoje iz više razloga, a neki od njih su:
 +
* često je za dodavanje novih paketa u službeni repozitorij potrebno slijediti striktna pravila što može otežati i usporiti dodavanje softvera, tako da neslužbeni repozitorij služi kao prečac za nestrpljive;
 +
* neke Linux distribucije (kao [[Fedora]]) u svojim službenim repozitorijima sadrže isključivo slobodan softver (zbog problema s distribucijom vlasničkog softvera), što može biti prepreka u svakodnevnom radu (npr. slušanje glazbe u mp3 formatu ili gledanje YouTubea), tada tu uskaču neslužbeni repozitoriji koji sadrže softver (npr. kodeke) koji te radnje omogućuje;
 +
* nekad autori softvera nude vlastite (neslužbene) repozitorije za distribucije kako ne bi ovisili o politici koju vodi sama distribucija;
 +
* nestabilne, razvojne verzije softvera nisu pogodne za službeni repozitorij, pa se distribuiraju neslužbenim.
  
−
===Prevođenje izvornog koda===
 
  
−
Postoji i mogućnost instalacije softvera putem prevođenja izvornog koda, no tu mogućnost ostavite samo kao teoretsku jer je taj postupak prilično složen.
+
Neslužbeni se repozitoriji, ovisno o distribuciji, kriju i pod drugim nazivima, npr. community repository (repozitorij zajednice), 3rd party repozitory (repozitorij treće strane), User Repository (korisnički repozitorij), Personal Package Archives (PPA) itd.
  
−
==Ubuntu==
+
==Instalacija samostalnih paketa==
−
__TOC__
+
−
===[[GUI]] rješenje===
+
  
 +
Moguće je instalirati i pripremljene pakete koji su neovisno od paketnog upravitelja skinuti s Interneta ili nekog drugog medija. Takvi se paketi jednostavno instaliraju klikom miša, ali se u tom slučaju gubi sigurnost (i stabilnost), jer je paket nije prošao službenu reviziju distribucije, nego ga je napravila treća strana koja namjerno ili nenamjerno može ugroziti sigurnost i stabilnost vašeg sustava, pored toga, ako se paket u međuvremenu ne pojavi u repozitorijima, gubi se mogućnost automatske nadogradnje.
  
−
U samom Ubuntuu postoje dva programa kojima možete vršiti instalacije i deinstalacije.
+
Ukloniti takav paket moguće je iz paketnog upravitelja: treba ga prvo naći u listi instaliranog softvera i zatim odabrati za uklanjanje.
  
−
====Dodaj/Ukloni programe (jednostavno)====
+
==Generička instalacija==
 +
{{Paznja-balon|Ovlasti|I za generičku instalaciju potrebne su administratorske ovlasti na sustavu, pa je tako u CLI slučaju potrebno upisati "sudo" ili "su -c" ispred naredbe (ovisno o distribuciji) i unijeti zaporku ili biti prijavljen kao ''root'' korisnik.}}
 +
Kad određeni softver ne može osigurati svoje mjesto u repozitorijima distribucija (npr. vlasnički softver), a stvaranje paketa za svaku moguću distribuciju i inačicu je prevelik posao za distributera tog softvera, pribjegava se generičkim instalacijama. Datoteke takvih instalacija u pravilu imaju nastavak ".bin" i pokreću se "dvoklikom" ili upisivanjem njihovog imena iz [[CLI]]-a:
 +
./ime_instalacije.run
 +
ili
 +
sh ime_instalacije.run
 +
Ako korisnik u tom trenu u CLI-u nije ''root'', naredbe su ovakve:
 +
sudo ./ime_instalacije.run
 +
ili
 +
sudo sh ime_instalacije.run
 +
za npr. Ubuntu, dok bi za Fedoru isto glasilo:
 +
su -c'./ime_instalacije.run'
 +
ili
 +
su -c'sh ime_instalacije.run'
  
−
Prvi je jednostavniji i pregledniji za početnika i poziva ga se jednostavno iz glavnog izbornika ''Programi'', te zadnjom stavkom ''Dodaj/Ukloni programe''. Njegov prozor izgleda ovako:
+
Nastavak ".run" nije nužan, pa je pitanje kako prepoznati instalacijsku datoteku. Odgovor daje naredba "file" bez obzira na nastavak, i to na ovaj način:
 +
[user@localhost ~]$ file AdbeRdr9.2-1_i486linux_enu.bin
 +
AdbeRdr9.2-1_i486linux_enu.bin: ELF 32-bit LSB executable, Intel 80386, version 1 (SYSV), dynamically linked (uses shared libs), for GNU/Linux 2.2.5, stripped
 +
gdje je ključna riječ '''executable''' ili u ovom primjeru
 +
[user@localhost ~]$ file Install-Crossover-Pro-6.1.0.sh
 +
Install-Crossover-Pro-6.1.0.sh: POSIX shell script text executable
 +
gdje su ključne riječi '''script text executable'''.
  
−
[[Slika:install-uninistall.jpg|500px]]
+
Uklanjanje, odnosno deinstalacija tako instaliranog softvera svodi se na traženje i pokretanje datoteke "uninstall" u direktoriju u kojem je softver/aplikacija instalirana, a to je najčešće, za takav softver, direktorij "/opt". Ako rečena datoteka ne postoji, tada preostaje ručno uklanjanje - što u najblažem slučaju znači uklanjanje direktorija željenog softvera iz "/opt" (s administratorskim ovlastima). U svim drugim slučajevima proces uklanjanja bez datoteke "uninstall" može predstavljati noćnu moru zbog čega se i izbjegavaju u pravilu generičke instalacije.
  
−
Na samom vrhu imate listu ''Show:'' na koju kada kliknete mišem, dobivate izbornik:
+
==Prevođenje izvornog koda==
  
−
[[Slika:install-uninistall-menu.jpg|150px]]
+
Skidanje izvornog koda (en. ''source'') i prevođenje istog nije jednostavan zadatak i ne preporuča se početnicima. Srećom, katkad je sam proces prilično jednostavan, pogotovo za programe koji imaju malo ovisnosti ili ih uopće nemaju.
  
−
Pomoću nje možete odrediti koje aplikacije da vam izslista. Ako ga postavite na opciju ''All available applications'', prikazat će vam sve što je u Ubuntuovim repozitorijima.
+
Za početak potreban je prevoditelj/kompajler (en. compiler) koji prevodi izvorni kod u izvršni, računalu razumljiv kod. U pravilu je to [[gcc]] kojeg treba instalirati iz repozitorija distribucije (paketi se obično zovu "gcc" i "gcc-c++"). Paketni upravitelj će vjerojatno povući i ostale potrebne programe za prevođenje izvornog koda (kao "make" i sl.)
−
 
+
−
Pretragu po imenu zadajete jednostavnim upisivanjem riječi ili dijela riječi u okvir za unos ''Traži:'', a možete pretraživati i po kategorijama porgrama.
+
−
 
+
−
Kada se odlučite za instalaciju nekog programa, označite ga kvačicom i klknite mišem na ''Apply Changes''
+
−
 
+
−
Za deinstalaciju programa jednostavno odoznačite kvačicu pred njegovim imenom i kliknete ''Apply Changes''
+
−
 
+
−
====Synaptic upravitelj paketima (naprednije)====
+
−
 
+
−
{{Robelbox|theme=1|title=Synaptic}}<div style="{{Robelbox/pad}}">
+
−
 
+
−
[[Slika:synaptic-scr1.jpg|300px|right]]
+
−
 
+
−
Za napredniji rad sa paketima i njihovim ovisnostima, te za upravljanje repozitorijima morati će te posegnuti za Synapticom. Program se nalazi pod ''Sustav -> Administracija -> Synaptic Package Manager''.
+
−
 
+
−
Synaptic je vrlo dobar program kojime se sve rješava preko grafičkog sučelja, a njime se obrađuju ove radnje:
+
−
*Instalacija programa i biblioteka
+
−
*Deinstalacija programa
+
−
*Popravak oštećenih (broken) paketa
+
−
*Dodavanje trećih repozitorija
+
−
*Podešavanje updatea i upgradea sistema
+
−
 
+
−
Uglavnom sve radnje koje se vežu uz rad repozitorija i paketa.
+
−
 
+
−
Na osnovnom nivou rada sa Ubuntu distribucijom nije potrebno znati kako podesiti napredne opcije u ovom programu, ali je korisno znati pronaći program koji nas zanima, instalirati ga i eventualno maknuti iz sistema.
+
−
 
+
−
</div>
+
−
{{Robelbox-close}}
+
−
+
−
 
+
−
[[Ubuntu-Synaptic-upute | Kliknite na ovaj link]] za detaljne upute kako instalirati i deinstalirati programe pomoću Synaptica.
+
−
 
+
−
===[[CLI]] rješenje===
+
−
 
+
−
{{Robelbox|theme=1|title=CLI rješenje}}<div style="{{Robelbox/pad}}">
+
−
Programe možete instalirati i pomoću Terminala, to jest pomoću CLI programa.
+
−
 
+
−
Ubuntu vam nudi dva takva programa. [[Apt-get | '''Apt-get''']] i '''Aptitude'''.
+
−
 
+
−
</div>
+
−
{{Robelbox-close}}
+
−
+
−
 
+
−
 
+
−
==== [[Apt-get | 1. apt-get]] ====
+
−
 
+
−
 
+
−
'''Instalacija:'''
+
−
 
+
−
Programe instalirate naredbom:
+
−
sudo apt-get install ime_programa
+
−
Naredba će taj program skinuti s repozitorija i instalirati. Potrebno je jednino znati točno ime programa.
+
−
 
+
−
Ubuntu je tu otišao malo dalje, pa je dosta intuitivan. Naime, kada otkucate ime programa koje nije potpuno, možete dobiti moguću varijantu imena u terminalu, tj. onu koja je dostupna u repozitoriju. Isto tako, ne morate pisati cijelo ime programa, budući da ona znaju biti prilično dugačka. Jednostavno upišite dio imena programa i stisnite tipku tab. Ubuntu će vam predložiti moguće nastavke imena, a ako postoji samo jedna varijanta imena, Ubuntu će vam završiti naredbu do kraja.
+
−
 
+
−
Prije ovakve instalacije programa ne bi bilo loše odraditi i
+
−
sudo apt-get update
+
−
kako bi se osvježila lista raspoloživih paketa u repozitoriju.
+
−
{{Infobox|text=Primjećujete, da je sve ovo potrebno raditi sa sudo, tj. za instalaciju su potrebna administratorska ili root prava.}}
+
−
+
−
'''Deinstalacija''' se radi naredbom:
+
−
sudo apt-get remove ime_paketa
+
−
a u slučaju da želimo potpuno uklanjanje (uključujuci i konfiguracijske fajlove), onda uključujemo i opciju
+
−
--purge, znači:
+
−
sudo apt-get remove --purge ime_paketa
+
−
 
+
−
 
+
−
apt-get također vodi računa o medjuovisnostima paketa, tako da će ih pri instalaciji provjeriti i ponuditi instalaciju dodatnih, potrebnih paketa.
+
−
 
+
−
Uz pomoć apt-get, moguće je i nadograđivati instalirane pakete naredbom
+
−
sudo apt-get upgrade ime_paketa
+
−
ili recimo nadograditi cijelu distribuciju na novu verziju sa
+
−
sudo apt-get dist-upgrade.
+
−
Korisne opcije su i
+
−
sudo apt-get autoremove
+
−
(uklanja pakete od kojih više ništa ne ovisi), zatim
+
−
sudo apt-get autoclean
+
−
(uklanja zaostatke deinstaliranih paketa) i
+
−
sudo apt-get autoclean
+
−
(čisti aptov cache, tj. skinute instalacije paketa iz /var/cashe/apt/archives).
+
−
 
+
−
==== 2. aptitude ====
+
−
 
+
−
 
+
−
Drugi način instalacije programa putem Terminala, je aptitude, program koji se takodje upotrebljava u konzoli, ali ima i grafičko sučelje. Preferira se u odnosu na apt-get, zato jer bolje provjerava i barata ovisnostima paketa. Koristi se na sličan način kao apt-get, tj.
+
−
sudo aptitude install ime_paketa
+
−
za instalaciju,
+
−
sudo aptitude remove ime_paketa
+
−
za uklanjanje paketa.
+
−
 
+
−
Mogu se koristiti i slijedeće opcije
+
−
remove
+
−
purge
+
−
hold
+
−
unhold
+
−
keep
+
−
reinstall
+
−
To su osnove, a za ozbiljniju upotrebu i detaljnije o opcijama možete pogledati:
+
−
man aptitude
+
−
 
+
−
=== Instaliranje .deb paketa ===
+
−
{{Infobox|text=Uvijek je bolje instalirati program sa službenog repozitorija, a tek ako program tamo ne postoji, instaliraju se deb paketi.
+
−
{{Infobox|text=Premda postoje sličnosti, deb paketi nisu isto što i exe paketi u Windowsima. Osnovna razlika je da deb paket ne mora imati sve ovisnosti, jer ih može skinuti s repozitorija ako one nedostaju.}}
+
−
}}
+
−
 
+
−
Kada neki program nemate u repozitorijima, možete ga instalirati i kao .deb paket.
+
−
 
+
−
Deb pakete možete naći na internet stranicama programa kojeg želite instalirati, ili na raznim drugim internet servisima.
+
−
 
+
−
Za Ubuntu je možda najviše korištena stranica [http://www.getdeb.net/ getdeb.net]. Na njoj ćete naći dosta programa u deb paketima.
+
−
 
+
−
'''Instalacija'''
+
−
 
+
−
Nakon što ste skinuli program sa interneta, jednostavnim dvostrukim klikom na program pokrenete instalaciju.
+
−
 
+
−
Pokrene se Gdebi instaler koji će najprije potražiti da li su zadovoljene sve ovisnosti, te će nakon toga od vas tražiti unos administratorske lozinke.
+
−
 
+
−
Ako su potrebne dodatne ovisnosti, Gdebi će ih automatski sam skinuti sa repozitorija i instalirati.
+
−
 
+
−
 
+
−
[[Slika:Gdebi.png|350px]]
+
−
 
+
−
 
+
−
 
+
−
Ukoliko više volite Terminal, .deb pakete možete instalirati i pomoću dpkg naredbe.
+
−
 
+
−
Najprije trebate otići u direktorij u kojeg ste skinuli deb paket. Npr:
+
−
 
+
−
cd /home/user/Downloads
+
−
 
+
−
Kada se nalazite u tom direktoriju dpkg naredbom jednostavno pokrenite instalaciju:
+
−
 
+
−
sudo dpkg -i ime_programa.deb
+
−
 
+
−
'''Deinstalacija'''
+
−
 
+
−
Ako želite program deinstalirati, to možete uraditi iz Synaptica, ili pomoću naredbe dpkg:
+
−
 
+
−
sudo dpkg -remove ime_programa
+
−
 
+
−
=== Osnove o [[Kompajliranje | kompajliranju]] ===
+
−
 
+
−
{{Robelbox|theme=1|title=kompajliranje}}<div style="{{Robelbox/pad}}">
+
−
{{Warningbox|text=Treba znati da se ovaj način instalacije ne preporuča početnicima jer kompajliranje nekada može biti dosta teško, te traži određeno iskustvo.}}
+
−
Ponekad program ne možemo naći u repozitorijima, niti ga možemo pronaći kao deb paket.
+
−
 
+
−
Tada nam je jedini način da program kompajliramo iz izvornog koda.
+
−
 
+
−
</div>
+
−
{{Robelbox-close}}
+
−
{{Infobox|text=Programi koje dobijete na CD-ovima koji dolaze sa nekim informatičkim časopisima, često dolaze u izvornom kodu i treba ih kompajlirati.}}
+
−
 
+
−
U Ubuntu moramo imati instaliran gcc kompajler, koji se koristi za kompajliranje izvornog koda pisanog u C ili C++ (najčešće). Njega ćemo pribaviti instaliranjem paketa '''buil-essential'''
+
−
 
+
−
Paket instaliramo ovom naredbom:
+
−
  sudo apt-get install build-essential
+
−
 
+
−
Ne bi bilo loše instalirati i automake, da bi mogli pokrenuti configure.sh i autogen.sh skripte koji često dođu u izvornom kodu.
+
−
  sudo apt-get install automake
+
−
 
+
−
Konačno,možemo instalirati i CheckInstall, koji nam služi za "sigurno" instaliranje.
+
−
 
+
−
  sudo apt-get install checkinstall
+
−
 
+
−
Onda se sve svodi na skidanje izvornog koda sa neta, njegovog raspakivanja u željeni folder npr. /home/user i tri osnovne komande kojima ćemo konfigurirati, napraviti i instalirati program.
+
−
 
+
−
Npr. otiđemo u terminalu u direktorij u kojem je otpakiran program, npr. audacious_xx
+
−
 
+
−
  cd /home/user/audacious_xx
+
−
 
+
−
Zatim ide naredba:
+
  
 +
Nakon toga potrebno je ući u direktorij u kojem se otpakirala arhiva s izvornim kodom i pokrenuti:
 +
:1. konfiguracijsku datoteku koja ispituje dostupnost ovisnosti i postavke sustava te stvara datoteku "makefile" ako je sve prošlo uspješno
 
  ./configure
 
  ./configure
−
 
+
:2. naredbu "make" koja će s uputstvima iz datoteke "makefile" započeti proces prevođenja
−
koja provjerava da li vaš sustav ispunjava neophodne ovisnosti da se sagradi paket i omogućava promjenu raznih opcija kompajliranja paketa i promjenu puta gdje će program biti instaliran. Ukoliko tijekom ovog koraka dobijete obavijest da nedostaje neki paket (ovisnost) ili više njih,te pakete morate instalirati.Nakon svakog instaliranja potrebnih ovisnosti, potrebno je ponoviti naredbu ./configure.
+
−
 
+
−
Kada je sve prošlo kako treba, odnosno ./configure je obavio sav posao do kraja, bez izvještaja o grešci,koristimo slijedeću naredbu
+
−
 
+
 
  make
 
  make
−
 
+
{{Savjet-balon|CheckInstall|Prije pokretanja treće naredbe dobro je znati da postoji koristan alat [[CheckInstall]] koji zadnji korak izvršava puno praktičnije i elegantnije.}}
−
koja kompajlira program.
+
:3. te na kraju sama instalacija koja će rasporediti datoteke po sustavu:
−
 
+
−
Kada se to završi ostaje još da se program instalira na sustav.
+
−
 
+
 
  sudo make install
 
  sudo make install
 +
:('''pažnja: za uspješno izvršavanje "make install" potrebne su administratorske ovlasti!''')
  
−
Kada se program instalira, možete ga uredno koristiti.
+
Za više detalja i kako ukloniti tako instaliran softver pogledajte zaseban članak [[Prevođenje izvornog koda]].
−
 
+
−
Kod Ubuntua, postoji jos jedna pogodnost. Ako program instalirate sa
+
−
 
+
−
sudo checkinstall
+
−
 
+
−
on se instalira kao klasičan .deb paket i moguće ga je deinstalirati iz Synaptica, dok klasično kompajlirane programe, nije. Takodje napraviti će i .deb instalacijski paket za drugu priliku, u folderu gdje smo kompajlirali.
+
−
 
+
−
=== Instalacija .bin paketa ===
+
−
 
+
−
 
+
−
Kao posljednje, treba spomenuti i binarne pakete sa ekstenzijom .bin.
+
−
 
+
−
Radi se o paketima koji će raditi na dosta razlicitih distribucija (i .deb i .rpm baziranih).
+
−
 
+
−
Ovakvi paketi instaliraju se na slijedeći način:
+
−
 
+
−
Najprije trebate otići u direktorij u koji ste skinuli bin paket.
+
−
 
+
−
Npr:
+
−
 
+
−
cd /home/user/Downloads
+
−
 
+
−
Nakon toga program morate učiniti izvršnom datotekom:
+
−
 
+
−
  sudo chmod 755 ime_paketa.bin
+
−
 
+
−
i onda naredbom
+
−
 
+
−
  ./ime_paketa.bin
+
−
 
+
−
instalirate program.
+
−
 
+
−
 
+
−
 
+
−
{{Robelbox|theme=14|title=Reference}}<div style="{{Robelbox/pad}}">
+
−
Dio teksta napisan je uz pomoć teksta sa [http://www.linuxzasve.com/forum/viewtopic.php?f=11&t=2080  Linuxzasve Foruma] (Uz dozvolu autora)
+
−
</div>
+
−
{{Robelbox-close}}
+
−
 
+
−
==Fedora==
+
  
−
===[[GUI]]===
+
==Ostalo==
−
Fedora od verzije 9 koristi PackageKit kao sučelje za upravljanje paketima (dodavanje i uklanjanje paketa). Unutar KDE-a PackageKit se nalazi unutar ''System Settings > Add and Remove Software'' ili samostalno kao KPackageKit.
+
Na Linuxu je moguća instalacija i aplikacija namijenjenih za operacijski sustav Windows, ali to već spada u temu programa [[Wine]].
  
−
[[Slika:Gpk-application-search.png|400px]]
+
==Instalacija i uklanjanje (deinstalacija) softvera po distribucijama==
 +
U gornjem su tekstu navedeni općeniti postupci kako instalirati i deinstalirati softver na GNU/Linux distribucijama. Kako to napraviti na specifičnoj distribuciji pogledajte u zasebnim tekstovima:
 +
* [[Instalacija i deinstalacija softvera/Ubuntu|Ubuntu]]
 +
* [[Instalacija i deinstalacija softvera/Fedora|Fedora]]
  
−
===[[CLI]]===
+
==Daljnje čitanje i literatura==
−
U komandnoj liniji koristi se [[Yum]], npr. za instalaciju
+
* [http://en.wikipedia.org/wiki/Package_management_system Sustavi za upravljanje paketima] - članak na Wikipediji
−
su -c 'yum install ''ime_paketa'' '
+
* [http://www.linuxjournal.com/article/216 A Beginner's Guide to Compiling Source Code]
−
Za deinstalaciju:
+
−
su -c 'yum remove ''ime_paketa'' '
+
−
Pretragu:
+
−
su -c 'yum search ''naziv'' '
+

Trenutačna izmjena od 16:27, 26. siječnja 2011.

Paket
Paket (en. package) je, u kontekstu distribucije softvera, arhiva koja sadrži datoteke i naputke kako te datoteke rasporediti u hijerarhiji sustava. U većini slučajeva paket već sadrži pripremljene datoteke i njegova "instalacija" se svodi na otpakiravanje i kopiranje datoteka na predviđena mjesta, no u nekim slučajevima paket može sadržavati i izvorni kod kojem je potrebno prevođenje.

Instalaciju novog softvera na GNU/Linux distribucijama moguće je provesti na više načina (poredano od najjednostavnijeg do najkompliciranijeg načina):

  • preko paketnog upravitelja iz repozitorija distribucije;
  • ručnim skidanjem pripremljenog paketa koji je namijenjen za specifičnu distribuciju;
  • pokretanjem generičke instalacije (najčešće vlasnički programi);
  • skidanjem izvornog koda i prevođenjem (kompajliranjem) istog u izvršni program.

Prvi je način preporučljiv svima, pogotovo početnicima, i vjerojatno bi sve bilo idealno da nekad nema potrebe za drugim načinima.

Instalacija iz repozitorija

Danas sve moderne GNU/Linux distribucije imaju riješen sustav jednostavne instalacije i deinstalacije softvera iz repozitorija. To konkretno znači da je dovoljno odabrati željeni paket (npr. program) iz liste softvera ili tražilice, označiti ga za instalaciju i kliknuti na određeni gumb (obično "Install"). Nakon toga će paketni upravitelj pronaći taj program u online bazi softvera koja se naziva repozitorij, skinuti ga i instalirati na računalo. Paketni će upravitelj samostalno pronaći i sve dodatne programe i pakete koje treba željeni program i instalirati ih.

Budući da se softver skida s online baza (repozitorija) nužna je veza računala na Internet, no moguće je dodati i repozitorije s lokalne mreže ili napraviti repozitorij iz npr. DVD medija.

Instalacija softvera iz repozitorija donosi mnoge prednosti:

  • sav softver iz repozitorija je vrlo siguran i pouzdan, jer je prošao mnoge revizije prije nego je postao dostupan u službenom repozitoriju distribucije;
  • kad se u repozitoriju pojavi novija inačica paketa, moguća je jednostavna (automatska) nadogradnja, što znači da se sav softver instaliran preko repozitorija lako i brzo ažurira na najnovije inačice;
  • kao što je već navedeno, paketni se sustav brine i za sve pakete o kojima određeni paket ovisi, tako da nije potrebna nikakva briga oko rješavanja problema ovisnosti;
  • sustav sav softver instaliran iz repozitorija uredno evidentira, tako da je moguće lako uklanjanje (deinstalacija) svakog paketa;
  • pretraga softvera koji se nalazi u repozitoriju je izuzetno brza (u usporedbi s pretraživanjem Interneta).

Uklanjanje softvera svodi se na obrnuti proces od ovoga: označivanjem paketa u listi instaliranih paketa i odabiranjem opcije "Uklanjanje" (obično "Remove").

Različite distribucije koriste različite formate paketa, paketne upravitelje i paketne sustave koji redovito nisu međusobno kompatibilni. No korištenje paketnih upravitelja na jednoj distribuciji je analogno ostalima tako da prijelazi s korištenja jednog na drugi ne bi trebali biti problematični za korisnika. Detaljni opisi korištenja bit će obrađeni po distribucijama.

Gotovo svaka veća distribucija ima svoje tzv. "službene" repozitorije koji su uključeni u samu distribuciju i koje održava sama distribucija. Međutim, nekad službeni repozitoriji ne sadrže potreban softver. No prije nego se krene u ručnu instalaciju, dobro je pogledati i u "neslužbene" repozitorije koji nadopunjuju ono što nedostaje u službenim. Nose naziv "neslužbeni" jer distribucija ne garantira za njih, niti snosi ikakvu odgovornost za korištenje istih.

Neslužbeni repozitoriji postoje iz više razloga, a neki od njih su:

  • često je za dodavanje novih paketa u službeni repozitorij potrebno slijediti striktna pravila što može otežati i usporiti dodavanje softvera, tako da neslužbeni repozitorij služi kao prečac za nestrpljive;
  • neke Linux distribucije (kao Fedora) u svojim službenim repozitorijima sadrže isključivo slobodan softver (zbog problema s distribucijom vlasničkog softvera), što može biti prepreka u svakodnevnom radu (npr. slušanje glazbe u mp3 formatu ili gledanje YouTubea), tada tu uskaču neslužbeni repozitoriji koji sadrže softver (npr. kodeke) koji te radnje omogućuje;
  • nekad autori softvera nude vlastite (neslužbene) repozitorije za distribucije kako ne bi ovisili o politici koju vodi sama distribucija;
  • nestabilne, razvojne verzije softvera nisu pogodne za službeni repozitorij, pa se distribuiraju neslužbenim.


Neslužbeni se repozitoriji, ovisno o distribuciji, kriju i pod drugim nazivima, npr. community repository (repozitorij zajednice), 3rd party repozitory (repozitorij treće strane), User Repository (korisnički repozitorij), Personal Package Archives (PPA) itd.

Instalacija samostalnih paketa

Moguće je instalirati i pripremljene pakete koji su neovisno od paketnog upravitelja skinuti s Interneta ili nekog drugog medija. Takvi se paketi jednostavno instaliraju klikom miša, ali se u tom slučaju gubi sigurnost (i stabilnost), jer je paket nije prošao službenu reviziju distribucije, nego ga je napravila treća strana koja namjerno ili nenamjerno može ugroziti sigurnost i stabilnost vašeg sustava, pored toga, ako se paket u međuvremenu ne pojavi u repozitorijima, gubi se mogućnost automatske nadogradnje.

Ukloniti takav paket moguće je iz paketnog upravitelja: treba ga prvo naći u listi instaliranog softvera i zatim odabrati za uklanjanje.

Generička instalacija

Ovlasti
I za generičku instalaciju potrebne su administratorske ovlasti na sustavu, pa je tako u CLI slučaju potrebno upisati "sudo" ili "su -c" ispred naredbe (ovisno o distribuciji) i unijeti zaporku ili biti prijavljen kao root korisnik.

Kad određeni softver ne može osigurati svoje mjesto u repozitorijima distribucija (npr. vlasnički softver), a stvaranje paketa za svaku moguću distribuciju i inačicu je prevelik posao za distributera tog softvera, pribjegava se generičkim instalacijama. Datoteke takvih instalacija u pravilu imaju nastavak ".bin" i pokreću se "dvoklikom" ili upisivanjem njihovog imena iz CLI-a: 

./ime_instalacije.run

ili 

sh ime_instalacije.run

Ako korisnik u tom trenu u CLI-u nije root, naredbe su ovakve: 

sudo ./ime_instalacije.run

ili 

sudo sh ime_instalacije.run

za npr. Ubuntu, dok bi za Fedoru isto glasilo: 

su -c'./ime_instalacije.run'

ili 

su -c'sh ime_instalacije.run'

Nastavak ".run" nije nužan, pa je pitanje kako prepoznati instalacijsku datoteku. Odgovor daje naredba "file" bez obzira na nastavak, i to na ovaj način: 

[user@localhost ~]$ file AdbeRdr9.2-1_i486linux_enu.bin
AdbeRdr9.2-1_i486linux_enu.bin: ELF 32-bit LSB executable, Intel 80386, version 1 (SYSV), dynamically linked (uses shared libs), for GNU/Linux 2.2.5, stripped

gdje je ključna riječ executable ili u ovom primjeru 

[user@localhost ~]$ file Install-Crossover-Pro-6.1.0.sh
Install-Crossover-Pro-6.1.0.sh: POSIX shell script text executable

gdje su ključne riječi script text executable.

Uklanjanje, odnosno deinstalacija tako instaliranog softvera svodi se na traženje i pokretanje datoteke "uninstall" u direktoriju u kojem je softver/aplikacija instalirana, a to je najčešće, za takav softver, direktorij "/opt". Ako rečena datoteka ne postoji, tada preostaje ručno uklanjanje - što u najblažem slučaju znači uklanjanje direktorija željenog softvera iz "/opt" (s administratorskim ovlastima). U svim drugim slučajevima proces uklanjanja bez datoteke "uninstall" može predstavljati noćnu moru zbog čega se i izbjegavaju u pravilu generičke instalacije.

Prevođenje izvornog koda

Skidanje izvornog koda (en. source) i prevođenje istog nije jednostavan zadatak i ne preporuča se početnicima. Srećom, katkad je sam proces prilično jednostavan, pogotovo za programe koji imaju malo ovisnosti ili ih uopće nemaju.

Za početak potreban je prevoditelj/kompajler (en. compiler) koji prevodi izvorni kod u izvršni, računalu razumljiv kod. U pravilu je to gcc kojeg treba instalirati iz repozitorija distribucije (paketi se obično zovu "gcc" i "gcc-c++"). Paketni upravitelj će vjerojatno povući i ostale potrebne programe za prevođenje izvornog koda (kao "make" i sl.)

Nakon toga potrebno je ući u direktorij u kojem se otpakirala arhiva s izvornim kodom i pokrenuti:

1. konfiguracijsku datoteku koja ispituje dostupnost ovisnosti i postavke sustava te stvara datoteku "makefile" ako je sve prošlo uspješno
./configure
2. naredbu "make" koja će s uputstvima iz datoteke "makefile" započeti proces prevođenja
make
CheckInstall
Prije pokretanja treće naredbe dobro je znati da postoji koristan alat CheckInstall koji zadnji korak izvršava puno praktičnije i elegantnije.
3. te na kraju sama instalacija koja će rasporediti datoteke po sustavu:
sudo make install
(pažnja: za uspješno izvršavanje "make install" potrebne su administratorske ovlasti!)

Za više detalja i kako ukloniti tako instaliran softver pogledajte zaseban članak Prevođenje izvornog koda.

Ostalo

Na Linuxu je moguća instalacija i aplikacija namijenjenih za operacijski sustav Windows, ali to već spada u temu programa Wine.

Instalacija i uklanjanje (deinstalacija) softvera po distribucijama

U gornjem su tekstu navedeni općeniti postupci kako instalirati i deinstalirati softver na GNU/Linux distribucijama. Kako to napraviti na specifičnoj distribuciji pogledajte u zasebnim tekstovima:

Daljnje čitanje i literatura

Dobavljeno iz "http://wiki.open.hr/w/index.php?title=Instalacija_i_uklanjanje_softvera&oldid=10706"