Razlika između inačica stranice Preludij u Linux

Izvor: HrOpenWiki
Skoči na: orijentacija, traži
m (Crno-bijeli svijet)
m (A kakva mašina treba za sve to?)
Redak 39: Redak 39:
  
 
Ukoliko imate računalo kupljeno unazad par godina, uopće se ne trebate brinuti oko hardverskih zahtjeva. Za ugodan rad dovoljan je bilo koji procesor od 1Ghz naviše, minimalno 256MB memorije i par gigabajta diskovnog prostora. Naravno da će Linux raditi i na slabijim konfiguracijama, ukoliko odaberete neko hardverski manje zahtijevno grafičko okruženje (XFCE, Fluxbox) i/ili distribucije prilagođene starim računalima.
 
Ukoliko imate računalo kupljeno unazad par godina, uopće se ne trebate brinuti oko hardverskih zahtjeva. Za ugodan rad dovoljan je bilo koji procesor od 1Ghz naviše, minimalno 256MB memorije i par gigabajta diskovnog prostora. Naravno da će Linux raditi i na slabijim konfiguracijama, ukoliko odaberete neko hardverski manje zahtijevno grafičko okruženje (XFCE, Fluxbox) i/ili distribucije prilagođene starim računalima.
 +
 +
 +
 +
----
 +
 +
[[Linux_za_početnike | Povratak >>]]

Inačica od 16:07, 14. prosinca 2008.

Mogu vam ponuditi samo krv, znoj i suze! - Sir Winston Churchill.

Ova prva rečenica je naravno šala. Početnika ne čeka ništa teško, osim učenja - učenja novog. Zapravo, osim učenja, postoji još jedan barijera, a to je navika. Navika je gadna stvar kod ljudi, jer se navike teško mijenjaju, a i kad se mijenjaju ljudi pružaju velik otpor i uvijek gledaju na to s pesimistične strane. Linux je novi, drugačiji operacijski sustav od onoga kojeg je većina ljudi danas navikla koristiti. Ukoliko niste spremni mijenjati neke stare navike i učiti nešto novo odmah stanite s čitanjem i odustanite od Linuxa, jer vam Linux u tom slučaju neće olakšati život i učiniti vas sretnim, već prilično nesretnim i nezadovoljnim. A ako ste spremni - čitajte dalje.

Rocket tux.jpg

Tri...

Dva...

Jedan...

Polijećemo...

Ukoliko ste preživjeli prvi dio teksta, dalje je sve jednostavno. U uvodnom tekstu o Linuxu ste mogli pročitati načelno o čemu je riječ. U praksi vas čeka neko vrijeme učenja i navikavanja na novu okolinu i nove metode.


Prijelazno razdoblje

Prilikom tranzicije sa starog na novi operacijski sustav najbolje je sačuvati stari sustav. Kad nešto u Linuxu zapne ili ne znate napraviti, samo se prebacite u stari sustav gdje obavite radnju na stari poznati način i nema nikakvih kolateralnih žrtava. Kako sačuvati stari operacijski sustav? Bez brige, Linux to sam napravi prilikom svoje instalacije i to se službeno zove dualboot, a funkcionira tako da moramo restartati računalo da bi se prebacili u drugi sustav (~1-2 min posla). Primjer situacije: koristite OpenOffice u Linuxu, međutim tada trebate neku funkciju Worda koju ne možete isprva naći u OpenOfficeu. Dokument treba biti gotov za 2 sata. Ne treba paničariti. Samo se prebacite u Windows i dovršite dokument.

Ja biram tebe...

Kod Linuxa je gotovo sve stvar izbora. Podrazumijeva se da možete birati između različitih browsera (npr. Firefox, Opera, Konqueror, Seamonkey, ...), različitih programa za pisanje dokumenata i slično, no kod Linuxa se bira i distribucija i grafičko sučelje također. Što izabrati? To ovisi o vama samima. Svaka distribucija i grafičko sučelje ima svoje posebnosti, dobre strane, ali i nedostatke. Kod mnogih ljudi mogućnost izbora pobuđuje nelagodu (barem tako istraživanja kažu), jer se boje da bi mogli krivo izabrati ili propustiti nešto. No u ovom slučaju izbor nije konačna stvar, ako vam se ne sviđa, izaberite drugu distribuciju ili grafičko sučelje. U sljedećem tekstu ćete biti bolje upoznati s Linux distribucijama i kako izabrati onu pravu, tako da ipak ne morate birati na slijepo.

Kud sam ja to zaš'o?

Neke stvari funkcioniraju potpuno drugačije nego je to slučaj kod Prozorskog sustava.

  • Prvo je tu instalacija novog softvera. Upisivanje u tražilicu ime programa + download, traženje službene ili neslužbene stranice tog programa, skidanje programa i onda dvoklik na setup/install datoteku je u Linux svijetu zadnja metoda koju treba koristiti. Slobodan softver se slobodno distribuira. Što je dovelo do jako praktične stvari - gotovo sav takav softver se nalazi u repozitorijima distribucija (skladištima programa na Internetu), kojeg specijaliziran program (obično nosi naziv Add/Remove software) direktno dohvaća. Primjer: ako vam treba program za crtanje (recimo Gimp) otvorite taj specijaliziran program, u njemu nađete Gimp i stisnete Install. Program će tada skinuti Gimp iz repozitorija i instalirati ga na vaše računalo bez ikakvog dodatnog manualnog rada. Takav pristup omogućuje i automatsko nadogradnju svih programa koji su instalirani kroz repozitorij. Problem nastaje ako korisnik ima spori pristup Internetu ili ga uopće nema. Tada će softver morati nabavljati na stari način (distribucija softvera CD/DVD medijima). Nije to tolika katastrofa jer postoje verzije Linux distribucija koje dolaze na DVD-u ili čak njih 2 na kojima se nalazi većina programa što bi nekom prosjećnom korisniku mogla zatrebati.
  • Druga stvar koje nove korisnike zbuni je hijerarhija datotečnog sustava. Prije ste imali C: (to je vjerojatno bio sustav), D: (dokumenti i slično) i E: (DVD pržilica), a sad tih slova nema. To su sve uređaji za pohranu podataka i oni se na Linuxu mogu staviti bilo gdje unutar samog sustava. Onaj osnovni direktorij (kao "My Computer") je zapravo korijenski direktorij (eng. root directory) i u njemu se nalazi sve.Tako da je moguće stari D: staviti unutar bilo kojeg direktorija unutar korijenskog direktorija. No više o tome pročitajte u ovom članku.
  • Treća stvar su prava pristupa podacima unutar operativnog sustava. Naime, Prozorski sustav uglavnom se prema korisniku podešava tako da ga oslobađa od korištenja bilo kakvih šifri i drugih mjera zaštite. Loša strana toga je potpuno pravo bilo koga da pristupa vašim ili nekim drugim podacima (tu prvenstveno mislim da zloćudne programe, kao što su virusi i ostali internetski nametnici). Linux ovdje uvodi i te kakav red i vi morate imati pristupnu šifru za svoje osobne podatke, za podatke operativnog sustava i za ostale korsinike. Takva kontrola prava uvodi nove riječi kao što su "Vlasnik", "Grupa" i "Ostali", jer upravo tim trima terminima vi dajete određena prava.

Crno-bijeli svijet

Možda ste čuli da se u Linuxu mora koristiti neko tekstualno sučelje gdje se upisuju naredbe... Naredbena linija, terminal, konzola, shell - sve su to sinonimi za stvar od kojima se početnicima diže kosa na glavi. Razumljiv je taj strah od nepoznatog. Ne treba se toga bojati, nije to nuklearna fizika. Kod distribucija prilagođenim počeniticima izuzetno rijetko ćete morati otvarati konzolu, a ako i budete, to je da prepišete par naredbi iz web browsera. Dakako, oni koji misle malo dublje ući u Linux, poznavanje konzole je nužan preduvjet za to. Zašto? Linux je operacijski sustav koji je nastajao od temelja prema van, za razliku od nekih drugih sustava koji se razvijaju od fasade prema temeljima. Grafičko okruženje je u toj analogiji fasada, a potpunu kontrolu nad sustavom imate tek kad vidite ono iza fasade. Te rengentske naočale s kojima možete gledati kroz zidove zovu se konzola.

 Ako ste gledali film "Matrix" onda si analogiju konzole možete predočiti kao one zelene znakove koji "padaju" po ekranima kompjutora, dok se izvršava program "Virtulanog svijeta stvarnosti". S tom razlikom što se konzolu puno lakše koristi i razumijeti od onih padajući simbola iz filma.

A kakva mašina treba za sve to?

Ukoliko imate računalo kupljeno unazad par godina, uopće se ne trebate brinuti oko hardverskih zahtjeva. Za ugodan rad dovoljan je bilo koji procesor od 1Ghz naviše, minimalno 256MB memorije i par gigabajta diskovnog prostora. Naravno da će Linux raditi i na slabijim konfiguracijama, ukoliko odaberete neko hardverski manje zahtijevno grafičko okruženje (XFCE, Fluxbox) i/ili distribucije prilagođene starim računalima.



Povratak >>