Instalacija i uklanjanje softvera
Instalaciju novog softvera na GNU/Linux distribucijama moguće je provesti na više načina (poredano od najjednostavnijeg do najkompliciranijeg načina):
- preko paketnog upravitelja iz repozitorija distribucije;
- ručnim skidanjem pripremljenog paketa koji je namijenjen za specifičnu distribuciju;
- pokretanjem generičke instalacije (najčešće vlasnički programi);
- skidanjem izvornog koda i prevođenjem (kompajliranjem) istog u izvršni program.
Prvi je način preporučljiv svima, pogotovo početnicima, i vjerojatno bi sve bilo idealno da nekad nema potrebe za drugim načinima.
Sadržaj
Instalacija iz repozitorija
Danas sve moderne GNU/Linux distribucije imaju riješen sustav jednostavne instalacije i deinstalacije softvera iz repozitorija. To konkretno znači da je dovoljno odabrati željeni paket (npr. program) iz liste softvera ili tražilice, označiti ga za instalaciju i kliknuti na određeni gumb (obično "Install"). Nakon toga će paketni upravitelj pronaći taj program u online bazi softvera koja se naziva repozitorij, skinuti ga i instalirati na računalo. Paketni će upravitelj samostalno pronaći i sve dodatne programe i pakete koje treba željeni program i instalirati ih.
Budući da se softver skida s online baza (repozitorija) nužna je veza računala na Internet, no moguće je dodati i repozitorije s lokalne mreže ili napraviti repozitorij iz npr. DVD medija.
Uklanjanje softvera svodi se na obrnuti proces od ovoga: označivanjem paketa u listi instaliranih paketa i odabiranjem opcije "Uklanjanje" (obično "Remove").
Instalacija softvera iz repozitorija donosi mnoge prednosti:
- sav softver iz repozitorija je vrlo siguran i pouzdan, jer je prošao mnoge revizije prije nego je postao dostupan u službenom repozitoriju distribucije;
- kad se u repozitoriju pojavi novija inačica paketa, moguća je jednostavna (automatska) nadogradnja, što znači da se sav softver instaliran preko repozitorija lako i brzo ažurira na najnovije inačice;
- kao što je već navedeno, paketni se sustav brine i za sve pakete o kojima određeni paket ovisi, tako da nije potrebna nikakva briga oko rješavanja problema ovisnosti;
- sustav sav softver instaliran iz repozitorija uredno evidentira, tako da je moguće lako uklanjanje (deinstalacija) svakog paketa;
- pretraga softvera koji se nalazi u repozitoriju je izuzetno brza (u usporedbi s pretraživanjem Interneta).
Različite distribucije koriste različite formate paketa, paketne upravitelje i paketne sustave koji redovito nisu međusobno kompatibilni. No korištenje paketnih upravitelja na jednoj distribuciji je analogno ostalima tako da prijelazi s korištenja jednog na drugi ne bi trebali biti problematični za korisnika. Detaljni opisi korištenja bit će obrađeni po distribucijama.
Instalacija samostalnih paketa
Moguće je instalirati i pripremljene pakete koji su neovisno od paketnog upravitelja skinuti s Interneta ili nekog drugog medija. Takvi se paketi jednostavno instaliraju klikom miša, ali se u tom slučaju gubi sigurnost (i stabilnost), jer je paket nije prošao službenu reviziju distribucije, nego ga je napravila treća strana koja namjerno ili nenamjerno može ugroziti sigurnost i stabilnost vašeg sustava, pored toga, ako se paket u međuvremenu ne pojavi u repozitorijima, gubi se mogućnost automatske nadogradnje.
Generička instalacija
Kad određeni softver ne može osigurati svoje mjesto u repozitorijima distribucija (npr. vlasnički softver), a stvaranje paketa za svaku moguću distribuciju i inačicu je prevelik posao za distributera tog softvera, pribjegava se generičkim instalacijama. Datoteke takvih instalacija u pravilu imaju nastavak ".bin" i pokreću se "dvoklikom" ili upisivanjem njihovog imena iz CLI-a:
./ime_instalacije.run
ili
sh ime_instalacije.run
Ako korisnik u tom trenu u CLI-u nije root, naredbe su ovakve:
sudo ./ime_instalacije.run
ili
sudo sh ime_instalacije.run
za npr. Ubuntu, dok bi za Fedoru isto glasilo:
su -c'./ime_instalacije.run'
ili
su -c'sh ime_instalacije.run'
Nastavak ".run" nije nužan, pa je pitanje kako prepoznati instalacijsku datoteku.
Prevođenje izvornog koda
Skidanje izvornog koda (en. source) i prevođenje istog nije jednostavan zadatak i ne preporuča se početnicima. Srećom, katkad je sam proces prilično jednostavan, pogotovo za programe koji imaju malo ovisnosti ili ih uopće nemaju.
Za početak potreban je prevoditelj/kompajler (en. compiler) koji prevodi izvorni kod u izvršni, računalu razumljiv kod. U pravilu je to gcc kojeg treba instalirati iz repozitorija distribucije (paketi se obično zovu "gcc" i "gcc-c++"). Paketni upravitelj će vjerojatno povući i ostale potrebne programe za prevođenje izvornog koda (kao "make" i sl.)
Nakon toga potrebno je ući u direktorij u kojem se otpakirala arhiva s izvornim kodom i pokrenuti:
- 1. konfiguracijsku datoteku koja ispituje dostupnost ovisnosti i postavke sustava te stvara datoteku "makefile" ako je sve prošlo uspješno
./configure
- 2. naredbu "make" koja će s uputstvima iz datoteke "makefile" započeti proces prevođenja
make
- 3. te na kraju sama instalacija koja će rasporediti datoteke po sustavu:
sudo make install
- (pažnja: za uspješno izvršavanje "make install" potrebne su administratorske ovlasti!)
Za više detalja pogledajte zaseban članak Prevođenje izvornog koda.
Ostalo
Na Linuxu je moguća instalacija i aplikacija namijenjenih za operacijski sustav Windows, ali to već spada u temu programa Wine.
Instalacija i deinstalacija softvera po distribucijama
U gornjem su tekstu navedeni općeniti postupci kako instalirati i deinstalirati softver na GNU/Linux distribucijama. Kako to napraviti na specifičnoj distribuciji pogledajte u zasebnim tekstovima:
Daljnje čitanje i literatura
- Sustavi za upravljanje paketima - članak na Wikipediji
- A Beginner's Guide to Compiling Source Code
