Nabava Linuxa
GNU/Linux distribucije su uglavnom besplatne i moguće ih je distribuirati legalno svim mogućim kanalima kojima digitalni podaci mogu kolati. No najčešće su to optički mediji (CD i DVD mediji), USB prijenosne memorije ili Internet. Optički mediji se mogu nabaviti ili posuditi od prijatelja ili rodbine, dobiti uz neki informatički časopis ili kupiti iz nekog Internet dućana ili prave trgovine. Moguće je čak i poštom dobiti besplatan primjerak nekih distribucija (poštarina se ne plaća). S Interneta se pak ISO preslike mogu skinuti direktno sa službenih stranica distribucija. Ovaj posljednji način je uglavnom i najčešći jer se plaća na kraju samo Internet promet (ako i to).
Sadržaj
Nabava od prijatelja ili poznanika
Tu se nema što pametno reći. Distribucije se dijele od ruke do ruke, kao i svaki drugi CD ili DVD. I to je i legalno dopušteno, dapače. Samo treba pripaziti da mediji nisu fizički oštećeni te obratite pozornost da je verzija te distribucije koliko toliko nova (a ne ona od prije godinu-dvije).
Dakako, možete i nekog s Internet foruma ili Useneta zamoliti da vam pošalje medij poštom.
Naručivanje medija
Postoje mnoge stranice na Internetu koje šalju medij odabrane distribucije na kućnu adresu, s time da većinu cijene čini poštarina. Logično je stoga naći neki internet dućan koji je geografski blizu. MojCD.com je primjer takvog dućana u nas, a cijene distribucija su od 10-30 kn.
Ubuntu nudi mogućnost besplatnog slanja medija poštom (poštarina se također ne plaća), a paket stigne za par tjedana. Više o samoj usluzi pogledajte na njihovim stranicama.
Kako je GNU/Linux počeo dizati već neku buku tako tu i tamo neki informatički časopis izda uz časopis i CD/DVD medij s distribucijom Linuxa (npr. Bug.hr).
Distribucija Internetom
Distribucija Internetom je najbezbolnija i najjednostavnija. Osim toga, moguće su i alternativne metode instalacije.
ISO preslike
Postoje ISO preslike CD-a, DVD-a i za USB prijenosne memorije. Što to konkretno znači: skinemo tu ~700 MB (ili ~4 GB) veliku datoteku i snimimo je na prazan CD/DVD medij. ISO preslike za CD se mogu snimiti i na USB prijenosnu memoriju (ovisi od distribucije do distribucije).
CD izdanje je obično tzv. LiveCD, odnosno verzija koja se odmah može pokrenuti na računalu bez instalacije i bez ostavljanja traga na disku. Nakon što se pokrene moguće ju je i trajno instalirati na disk. CD izdanja obično sadrže samo najnužnije i najosnovnije programe i samo jedno grafičko sučelje, sve ostalo se mora naknadno skinuti s Interneta.
DVD izdanja obično nisu u Live obliku, odnosno moraju se instalirati da bi se koristila. Njihova prednost je što sadrže gomile dodatnog softvera i više grafičkih sučelja, tako da korisnik ne mora ništa skidati s Interneta. S druge strane, vrlo brzo dolaze nove verije softvera te nakon par mjeseci DVD izdanje postaje zastarjelo, jer nakon instalacije je potrebno skinuti i puno (~1 GB) novih nadogradnji. Matematika CD protiv DVD izdanja je tu sasvim jasna.
Obično početnike zbuni toliki izbor različitih verzija, pa da pojasnimo neke češće verzije:
- kod nekih distribucija (npr. Ubuntu) razlikujemo verziju za Desktop i za Server - tu se odlučujemo za Desktop (Server verzija je za iskusnije korisnike i za drugu namjenu)
- postoje također stabilna i najnovija, testna izdanja:
- kod Debiana imamo stable, unstable i testing
- kod Ubuntua imamo LTS (Long Term Support - duga trajajuća podrška) i najnovije izdanje (obično izabiremo najnovije)
- kod ostalih distribucija uglavnom možemo izabrati starije verzije (ali rijetko da to radimo)
- Ubuntu nudi i tzv. alternativni instalacijski CD koji se bira kad onaj obični stvara probleme (koristi tekstualnu instalaciju)
- možemo birati između različitih verzija LiveCD-a (npr. kod Fedore između onih baziranih na Gnome, KDE ili Xfce grafičkom sučelju)
- između verzije koja uključuje vlasnički softver (kao multimedijalni kodeci) ili koje uključuje samo slobodan softver (npr. Mandriva, Mint Linux...)
- na kraju odabiremo i arhitekturu i to najčešće su to i686 i x86_64 arhitekture
- i686 arhitektura je prvotno namjenjena za sve Intel kompatibilne 32-bitne procesore (svi stariji Intel i AMD procesori prije ere Core2Duo procesora, ili noviji Celeron/Atom procesori), međutim moderni 64-bitni procesori podržavaju i 32-bitne instrukcije, pa je moguće na njih instalirati i tu verziju, ali to neće iskoristiti njihov pun hardverski potencijal; neke distribucije tu verziju nazivaju "univerzalnom"
- x86_64 je verzija namjenjena samo za 64-bitne procesore te ju nikako nije moguće staviti na procesore koji ne podržavaju taj set instrukcija
- rijetke distribucije (npr. Debian, OpenSUSE i Fedora) nude i PPC (PowerPC) platformu, u nju spadaju uglavnom starija Mac računala
- moguće je birati i iz kojeg izvora skidati izabranu ISO presliku, preko Torrenta ili direktno s FTP/HTTP servera
Službene stranice popularnijih distribucija
Popis gotovo svih GNU/Linux distribucija možete naći na DistroWatchu.
Napredne metode instalacije
Moguće je instalirati GNU/Linux direktno s Interneta ili lokalne mreže. Tu sad postoje dva pristupa:
- presnimiti osnovni paket (obično kernel + bar programčića, ukupne veličine ~100 MB) i to snimiti na USB ili CD te nakon što se to boota sve dalje se skida s Interneta
- sve napraviti preko PXE protokola, ali za to je potrebno neko računalo u lokalnoj mreži s cijelim repozitorijem i svim drugim servisima potrebnim za to (DHCP, HTTP...); no ta metoda omogućuje jednostavnu instalaciju GNU/Linuxa na mnoga računala u mreži paralelno bez previše muke.
Te metode instalacije ostavljamo za neke druge članke i nikako ne preporučujemo početnicima jer zahtjevaju mnogo više znanja i poznavanja računalnih termina nego je to potrebno s regularnim metodama.
