Razlika između inačica stranice Preludij u Linux

Inačica od 13:54, 18. siječnja 2010.

Mogu vam ponuditi samo krv, znoj i suze! - Sir Winston Churchill.

Ovaj citat je naravno šala. Početnika ne čeka ništa teško, osim učenja - učenja novog. Zapravo, osim učenja, postoji još jedan barijera, a to je navika. Navika je gadna stvar kod ljudi, jer se navike teško mijenjaju, a i kad se mijenjaju ljudi pružaju velik otpor i uvijek gledaju na to s pesimistične strane. Linux je novi, drugačiji operacijski sustav od onoga kojeg je većina ljudi danas navikla koristiti. Ukoliko niste spremni mijenjati neke stare navike i učiti nešto novo odmah stanite s čitanjem i odustanite od Linuxa, jer vam Linux u tom slučaju neće olakšati život i učiniti vas sretnim, već prilično nesretnim i nezadovoljnim. A ako ste spremni - čitajte dalje.

Tri...

Dva...

Jedan...

Polijećemo...

Ukoliko ste preživjeli prvi dio teksta, dalje je sve jednostavno. U uvodnom ste tekstu o Linuxu mogli pročitati načelno o čemu je riječ. U praksi vas čeka neko vrijeme učenja i navikavanja na novu okolinu i nove metode.

Prijelazno razdoblje

Prilikom tranzicije sa starog na novi operacijski sustav najbolje je sačuvati stari sustav. Kad nešto u Linuxu zapne ili ne znate napraviti, samo se prebacite u stari sustav gdje obavite radnju na stari poznati način i nema nikakvih kolateralnih žrtava. Kako sačuvati stari operacijski sustav? Bez brige, Linux to sam napravi prilikom svoje instalacije i to se službeno zove dualboot, a funkcionira tako da moramo restartati računalo da bi se prebacili u drugi sustav (~1-2 min posla). Primjer situacije: koristite OpenOffice u Linuxu, međutim tada trebate neku funkciju Worda koju ne možete isprva naći u OpenOfficeu. Dokument treba biti gotov za 2 sata. Ne treba paničariti. Samo se prebacite u Windows i dovršite dokument. Jedini nedostaci dualboota su što zauzima više prostora na disku (za dva ili više sustava) i što je potreban restart računala da bi se prebacivali između sustava.

Ja biram tebe...

Kod Linuxa je gotovo sve stvar izbora. Podrazumijeva se da možete birati između različitih browsera (npr. Firefox, Opera, Konqueror, Seamonkey, ...), različitih programa za pisanje dokumenata i slično, no kod Linuxa se također bira distribucija i grafičko sučelje. Što izabrati? To ovisi o vama samima. Svaka distribucija i grafičko sučelje ima svoje posebnosti, dobre strane, ali i nedostatke. Kod mnogih ljudi mogućnost izbora pobuđuje nelagodu (barem tako istraživanja kažu), jer se boje da bi mogli krivo izabrati ili nešto propustiti. No u ovom slučaju izbor nije konačna stvar, ako vam se ne sviđa, izaberite drugu distribuciju ili grafičko sučelje. U sljedećem tekstu ćete biti bolje upoznati s Linux distribucijama i kako izabrati onu pravu, tako da ipak ne morate birati na slijepo.

Kud sam ja to zaš'o?

Neke stvari funkcioniraju potpuno drugačije nego je to slučaj kod Prozorskog sustava.

• Prvo je tu instalacija novog softvera. Upisivanje u tražilicu ime programa + download, traženje službene ili neslužbene stranice tog programa, skidanje programa i onda dvoklik na setup/install datoteku je u Linux svijetu zadnja metoda koju treba koristiti. Slobodan softver se slobodno distribuira. Što je dovelo do jako praktične stvari - gotovo sav takav softver se nalazi u repozitorijima distribucija (skladištima programa na Internetu), kojeg specijaliziran program (obično nosi naziv Add/Remove software) direktno dohvaća. Primjer: ako vam treba program za crtanje (recimo Gimp) otvorite taj specijaliziran program, u njemu nađete Gimp i stisnete Install. Program će tada skinuti Gimp iz repozitorija i instalirati ga na vaše računalo bez ikakvog dodatnog manualnog rada. Takav pristup omogućuje i automatsko nadogradnju svih programa koji su instalirani kroz repozitorij. Problem nastaje ako korisnik ima spori pristup Internetu ili ga uopće nema. Tada će softver morati nabavljati na stari način (distribucija softvera CD/DVD medijima). Nije to tolika katastrofa jer postoje verzije Linux distribucija koje dolaze na DVD-u ili čak njih 2 na kojima se nalazi većina programa što bi nekom prosjećnom korisniku mogla zatrebati.

• Druga stvar koje nove korisnike zbuni je hijerarhija datotečnog sustava. Prije ste imali C: (to je vjerojatno bio sustav), D: (dokumenti i slično) i E: (DVD pržilica), a sad tih slova nema. To su sve uređaji za pohranu podataka i oni se na Linuxu mogu staviti bilo gdje unutar samog sustava. Onaj osnovni direktorij (kao "My Computer") je zapravo korijenski direktorij (eng. root directory) i u njemu se nalazi sve. Tako da je moguće stari D: staviti unutar bilo kojeg direktorija u korijenskom direktoriju. No više o tome pročitajte u ovom članku.

• Sustav korisnika i njihovih dozvola i dopuštenja je drugačiji od Win sustava. GNU/Linux je višekorisnički sustav, odnosno podržava više korisnika na jednom računalu. Te korisnike možemo podijeliti na obične i superusere (obično je jedan kojeg zovemo root korisnik). Superuser, odnosno root korisnik se koristi samo za administriranje sustava, pošto on ima sve ovlasti nad sustavom, čak i da cijeli sustav obriše jednom jedinom naredbom. Pretpostavlja se da ako je netko superuser zna točno što radi, pa ga sustav neće u ničemu spriječavati. Običan korisnik nema takve ovlasti, već samo one koje su mu potrebne da bi izvršavao svakodnevne radnje na računalu (za što se superuser nikada ne koristi). Prednost tog pristupa je da ako netko ili nešto i preuzme nadzor nad običnim korisnikom ne može ništa samom sustavu. GNU/Linux te dozvole rješava na način da svaki direktorij i datoteka (pa ujedno i svaka aplikacija) imaju svog vlasnika i grupu kojoj pripadaju. Uz to imaju tri razine prava (čitanje, pisanje i izvršavanje) podijeljene u tri grupe (sam korisnik, grupa korisnika, ostali). Primjer. Korisnik Pero je vlasnik datoteke Privatno.txt koja se nalazi još k tome u grupi Prijatelji. Na tu datoteku su postavljena ovakva dopuštenja:
  • samo Pero može čitati i pisati u tu datoteku
  • svi članovi njegove grupe (Prijatelji) mogu samo čitati, ali ne i pisati po datoteci
  • svi ostali, koji nisu ni Pero ni Prijatelji ne mogu ni čitati ni pisati po datoteci

Tada korisnik Mirko koji nije član grupe Prijatelji ne može ništa s tom datotekom. Tako je postavljen cijeli sustav pa je superuser (root) vlasnik svih direktorija i datoteka sustava, osim onih privatnih od samih običnih korisnika i svi ti direktoriji i datoteke su uglavnom samo čitljivi običnim korisnicima (na taj način ih ne mogu obrisati kad nemaju te ovlasti). Superuser može premostiti dopuštenja nad privatnim podacima (odnosno čitati sve, čak i ono što su obični korisnici zaštitili).

Crno-bijeli svijet

Možda ste čuli da se u Linuxu mora koristiti neko tekstualno sučelje gdje se upisuju naredbe... Naredbena linija, terminal, konzola, shell - sve su to sinonimi za stvar od kojima se početnicima diže kosa na glavi. Razumljiv je taj strah od nepoznatog. Ne treba se toga bojati, nije to nuklearna fizika. Kod distribucija prilagođenim počeniticima izuzetno rijetko ćete morati otvarati konzolu, a ako i budete, to je da prepišete par naredbi iz web browsera. Dakako, oni koji misle malo dublje ući u Linux, poznavanje konzole je nužan preduvjet za to. Zašto? Linux je operacijski sustav koji je nastajao od temelja prema van, za razliku od nekih drugih sustava koji se razvijaju od fasade prema temeljima. Grafičko okruženje je u toj analogiji fasada, a potpunu kontrolu nad sustavom imate tek kad vidite ono iza fasade. Te rengentske naočale s kojima možete gledati kroz zidove zovu se konzola.

Većina ovdje napisanih uputa zahtjevat će korištenje konzole. Zašto?

1. Jednostavnije je napisati naredbu koju treba unijeti u konzolu, nego opisivati gdje kliknuti mišem.
2. Postoje mnoga različita grafička sučelja i još k tome ih korisnici prilagođavaju svojim potrebama i ukusu, tako da će izbornici, tipke i opcije rijetko kada biti na istom mjestu kod svih korisnika. Dok je kod konzole uglavnom sve isto, postoje samo male razlike na razini distribucija.

Prije nego vam zatreba konzola, dobro je pročitati neke osnove u radu s njom.

A kakva mašina treba za sve to?

Gotovo je nevjerojatno da imate računalo koje ne može pokrenuti neko izdanje Linuxa, osim ako nemate muzej starih računala. No ipak nije svejedno koje računalo imate ukoliko želite imati modernu Linux distribuciju koja konkurira drugim modernim operativnim sustavima namijenjenim kućnim korisnicima.

Računalo kupljeno unazad 2-3 godine radit će zadovoljavajuće sa svakom takvom modernijom distribucijom. U brojevima to znači procesor iznad 1 Ghz, minimalno 256 MB radne memorije i 3-5 GB prostora na disku. Sam sustav nije toliko zahtjevan, već grafička sučelja kojima odgovara više radne memorije i procesorske snage.

Ukoliko imate starije računalo (starije od 4-5 godina) onda izbor lakšeg grafičkog sučelja (kao XFCE, Fluxbox, E12) spašava stvar. No ukoliko ni to ne pomaže tada se poseže za ultra-nezahtjevnim distribucijama (npr. Damn Small Linux). Svaki daljnji korak u smanjivaju hardverskih zahtjeva iziskuje bolje poznavanje samog sustava, što i nije namjenjeno početnicima.

Linux bez Interneta kao Ferrari bez brze ceste

Sve moderne Linux distribucije sadrže tzv. upravitelje paketima i softverom, što je već spomenuto u gornjem dijelu teksta. Kroz te upravitelje je vrlo jednostavno dodati novi softver, ukloniti postojeći ili cijelu sustav ažurirati na novu verziju. Međutim bez pristupa Internetu sve to više-manje pada u vodu. Tada se nabavljanje softvera svodi staru metodu: presnimavanje CD/DVD-ova s Linux softverom, iako to baš nije često jer nitko u okolici niti nema takve medije kad svi skidaju automatski softver s Interneta.

Mnoge distribucije dolaze i u verziji na DVD-u ili čak više DVD-ova na kojima se nalazi sav softver što bi prosjećnom korisniku mogao zatrebati. I tu je riješen gornji problem. Međutim, opet nedostatak Interneta onemogućava traženje rješenja za neke probleme s kojima se početnik susreće.

Konkluzija ovog odlomka je da početnici ne bi trebali odmah skočiti na Linux ako nemaju pristup Internetu, jer će im samo navikavanje i korištenje Linuxa biti puno teže.

<< Povratak